Kada pomisliš na postavljanje granica, šta ti prvo padne na pamet?
Mnogi od nas odmah osjete stezanje - strah da ćemo nekoga uvrijediti, izgubiti ili razočarati. Naučeni smo da je briga o drugima vrlina, a briga o sebi - sebičnost.
Ali ta jednačina je pogrešna.
Šta su zapravo granice
Granice nisu zidovi kojima se ograđujemo od drugih. To su jasni, pošteni iskazi o tome:
- Šta nam odgovara, a šta ne
- Šta smo voljni davati, a šta ne
- Kako želimo biti tretirani
Granica nije “neću te više voljeti ako to uradiš.” Granica je “ne mogu prihvatiti ovakav način komunikacije.”
Prva rečenica je prijetnja. Druga je informacija.
Zašto nam je teško
Poteškoće s granicama rijetko su slučajne. Često su naučene u porodici u kojoj:
- Nije bilo prostora za vlastite potrebe
- Izražavanje neslaganja nije bilo sigurno
- Ljubav je bila uslovljena poslušnošću ili ugađanjem
Ako si odrastao/la u takvom okruženju, postavljanje granica može se osjećati kao nešto zabranjeno, opasno ili sebično - čak i kada intelektualno znaš da nije.
Granice kao čin ljubavi
Paradoks je sljedeći: što jasnije poznajemo i komuniciramo vlastite granice, to su naši odnosi iskreniji i dublji.
Kada govorimo “da” a da to zaista ne mislimo, gradimo ogorčenost. Kada govorimo “ne” - jasno i bez krivice - gradimo povjerenje.
Ljudi koji nas vole i poštuju moći će prihvatiti naše granice. Oni koji ne mogu — pokazuju nam nešto važno o prirodi tog odnosa.
Rad na granicama jedan je od najčešćih i najkorisnijih aspekata terapije. Ako ti ova tema odzvanja, slobodno mi napiši.